Senzacionalno otkriće: Holivud nam ukrao 'Avatara'Scenario
svetskog megahita „Avatar" Džejmsa Kamerona zasnovan je na romanu
„Tihana iz Erga" Predraga Uroševića, koji je „Prosveta" objavila davne
1984. godine l Početkom devedesetih godina prošlog veka RTS uradio i
scenario za film, koji nikada nije realizovan l Do ideje za svoj
spektakl proslavljeni američki režiser mogao je da dođe na više načina
Pokraden pisac... Predrag Urošević
Od
Džejmsa Kamerona, američkog režisera, pisca i producenta nekih od
najvećih filmskih megahitova, verovatno nikada nećemo saznati gde je i
na koji način došao na ideju da snimi „Avatar". Međutim, za domaće
ljubitelje naučne fantastike, posebno one koji su odrastali uz
„Prosvetinu" ediciju „Plava ptica", dileme nema: „Avatar" je zasnovan
na romanu „Tihana iz Erga", autora Predraga Uroševića, koji je knjigu
napisao još početkom osamdesetih godina prošloga veka!
<blockquote class="uncited">
Napravili FrankenštajnaDok
„Avatar" nezadrživo hita ka tituli najuspešnijeg filma u istoriji
kinematografije (nedavno je po ostvarenoj zaradi premašio „Titanik"),
njegov autor Džejms Kameron suočava se sa sve većim brojem optužbi da
je reč, zapravo, o ukradenoj priči. I dok se slavni režiser brani da se
nije ugledao ni na jednu knjigu ili film, odnosno da je 80 stranica
priče o „Avataru" napisao još 1994. godine (dakle, čitavu deceniju
nakon izlaska Uroševićevog romana), u Rusiji ga optužuju da je preuzeo
priču iz čak deset romana koje su šezdesetih godina prošloga veka
napisali braća Arkadi i Boris Struganski. Prema pisanju „Pravde" i
„Gazete", braća su smislila ime Pandora i planetu sa predivnom prirodom
i klimom. Na njoj žive pripadnici plemena koji se zovu Nave (u
„Avataru" Na'vi), a indikativno je i to da su obe radnje smeštene i u
istom vremenskom razdoblju (u 22. veku).
Optužbe za krađu ne dolaze
samo iz Rusije i Srbije, već i iz same Amerike. Na američkom kontinentu
širi se priča da je izvorna ideja preuzeta iz romana Pola Andersona iz
1957. godine, pod nazivom „Call me Joe", o mladiću paraplegičaru koji
nastoji da kontroliše stranu planetu posredstvom domorodaca.
- „Avatar" je objedinio sva moja životna iskustva - rekao je Kameron na premijeri filma.
Svoja
ili tuđa, teško je reći. U stvari, ne bi bilo čudno ni to da su
američke filmadžije jednostavno napravile novog Frankenštajna, pokupili
ideje sa više strana i pretočili ih u jednu priču koja osvaja celu
planetu i zgrće milijarde dolara. A to je, uostalom, za njih i
najvažnije.
</blockquote>
O neverovatnoj podudarnosti našeg
romana i filma, koji je već stekao titulu najgledanijeg spektakla u
istoriji svetske kinematografije, ne svedoči samo autor, već i svi
drugi koji su imali priliku da se upoznaju sa radnjom oba dela.
-
Knjiga i film su istovetni u najmanje tri ključna elementa, uz više
manjih, ali značajnih detalja - ekskluzivno za Pressmagazin objašnjava
Predrag Urošević, autor „Tihane iz Erga", prvog domaćeg dela koje se
našlo u nekada izuzetno popularnoj ediciji naučne fantastike. - Najpre,
u oba slučaja glavni junak je bačen u šumski svet nepoznate planete,
naseljen bićima koja obožavaju prirodu i žive u skladu sa njom. Drugo,
na oba mesta glavni junak (u „Avataru" Džek, a u „Tihani" Dugokosi)
sreće mladu devojku sa te planete, koja je i glavna junakinja i vodič
kroz taj svet i događaje u njemu, sve do katastrofalnog kraja. On
spasava nju, ona spasava njega, ali se prema njemu odnosi kao prema
biću niže vrste. Čovek njenoj vrsti čini uslugu, nakon čega stiče
njihovo poštovanje, da bi se istovremeno drugi ljudi prema njemu
odnosili kao prema otpadniku. Konačno, u oba dela ljudi su kao vrsta u
celini, bez uobičajenih olakšavajućih okolnosti, po prvi put označeni
kao zločinci. Drugim rečima, glavna poruka oba dela je činjenica da je
zločin doći i uništiti tuđe stanište, način života i svetinje, odnosno
samu prirodu radi zadovoljenja sebične ljudske pohlepe. Ili, još
prostije, ne možete doći u našu šumu, nekažnjeno je uništiti i uzeti
sve što u njoj poželite.
Iako je to i glavna poruka „Avatara", njeni
autori se, po svemu sudeći, ponašaju upravo tako: zađu u tuđu „šumu",
pokupe sve što požele, realizuju ideju i naposletku nikom ništa!
Urošević kaže da verovatno neće tužiti Amerikance, iz prostog razloga
što je reč o izuzetno skupom, dugotrajnom, mukotrpnom i naposletku,
obično se ispostavi, uzaludnom poslu. Da biste na američkom sudu uopšte
dokazali svoja autorska prava, morate biti prijavljeni kod njihovog
biroa za patente, odnosno, imati autorsku agenciju koja vas vodi i
štiti, a koja po nepisanom pravilu mora biti iz Amerike, eventualno iz
Velike Britanije. Svi ostali, praktično, nemaju nikakve šanse.
<blockquote class="uncited">
Slatko nam se smejuBorislav
Stanojević, filmski kritičar i bibliotekar Jugoslovenske kinoteke, kaže
da nije imao prilike da pročita roman „Tihana iz Erga", ali da ga
eventualni plagijat američkog filma ne bi iznenadio.
- To je praksa
Amerikanaca, koji se jednostavno ponašaju kao kauboji, otimaju šta im
treba i prave se ludi - tvrdi Stanojević, i dodaje da je i sam imao
velikih problema sa njima. - Svojevremeno sam preko Karmena Infantina,
čuvenog američkog crtača superheroja Fleša, uspostavio kontakt sa još
čuvenijom izdavačkom kućom DC. Pitao sam da li bi bili zainteresovani
da realizuju jedan moj scenario za grafički roman, koji bi crtao takođe
naš crtač, Siniša Radović. Infantino je kontaktirao sa Kar Berger,
urednicom u DC-ovoj ediciji „Vertigo", koja je toliko bila oduševljena
našom idejom da je ubrzo tražila ceo sinopsis, naposletku i kompletnu
priču. Kada je sve to dobila, počela je da izbegava ne samo nas
dvojicu, već i samog Infantina. Ubrzo smo našu ideju, isparačanu na
više delova, gledali u različitim grafičkim romanima, počev od samog
Betmena, pa do mnogih drugih priča. Odustali smo od tužbe jer smo
shvatili da ne bismo dobili ništa. Ipak, preko Karmena sam pozdravio
dotičnu gospođu, rekavši joj da se zadovoljila samo mrvicama sa
prebogate trpeze, koju je mogla godinama da koristi. Infantino mi je
preneo da se na te moje reči samo slatko nasmejala.
Na slične primere ukazuje i ilustrator Pressa nedelje Siniša Radović, koji je radio sa Stanojevićem na realizaciji ove ideje.
-
Mnogo je primera u mom okruženju, među crtačima, ali i drugim
umetnicima, koji rade na raznim projektima u svetu, da bi na kraju
ostali praznih šaka - kaže Radović. - Dovoljno je navesti primer mog
oca, koji je godinama radio na ostvarenju jedne ideje u Nemačkoj,
pružio pun doprinos, da bi mu naposletku otvoreno rekli da nemaju
nameru da ga plate. Uputili su ga na sud, znajući da će proces trajati
najmanje desetak godina i da neko iz Srbije teško može sebi da priušti
toliki luksuz i plati ogromne troškove.
Jedinu korist koju bi autor
našeg romana, ali i mnogi drugi pokradeni stvaraoci širom sveta mogli
da imaju, ubeđen je Borislav Stanojević, bilo bi eventualno da se deo
svetske slave na taj način stvorenog hita kasnije prelije i na
originalno delo, što će, iskreno, mnogima biti mala satisfakcija.
</blockquote>
Sem
osnovnih elemenata, oba umetnička dela krasi i mnoštvo detalja koji su
skoro identični. Tako, na primer, u centru pažnje „Avatara" je sveto
drvo ispod kojeg se krije vredna ruda do kojih Zemljani pokušavaju da
dođu ne pitajući za cenu. U „Tihani" se radnja vrti oko tamane, vrste
biljke koja ispušta svete sokove energije, bez kojih nijedan stanovnik
planete ne može da opstane, a na koju su se ustremili upravo ljudi iz
druge galaksije.
Postavlja se, međutim, pitanje kako je Kameron ili bilo ko drugi iz njegove ekipe mogao da dođe do „Tihane".
-
Na više načina! - tvrdi Urošević. - Indikativno je da je naša domaća
televizija RTS još početkom devedesetih godina prošloga veka napravila
scenario za film i igranu seriju, koji je pisan upravo po motivima mog
romana. Sećam se da je autor scenarija bila Dragana Abramović-Gaković,
tada zaposlena u redakciji školskog i obrazovnog programa RTS-a, koji
je vodila gospođa Donka Špiček. Pre toga, pozvan sam da dam svoj
pristanak i dogovorim uslove ugovora. Nažalost, realizacija je
obustavljena nečijom zabranom iz vrha RTS-a, ali sam čuo da je scenario
kasnije preveden na engleski jezik i ponuđen izvesnim producentskim
kućama u svetu. Kasnije o tome ništa više nisam čuo, sve donedavno,
kada sam video Kameronov film i u njemu prepoznao radnju svog romana.
Nesporna
je činjenica, tvrdi Urošević, da je scenario bio poznat mnogim ljudima
sa RTS-a, ali i članovima potencijalne filmske ekipe (piscima
scenarija, producentima, glumačkoj ekipi...).
- Činjenica je i to da
su mnogi od njih, bežeći sa Balkana uoči predstojećih ratnih sukoba
devedesetih godina, završili u inostranstvu - kaže naš sagovornik. -
Mnogi su se obreli u Engleskoj, a pojedini čak i u Holivudu, zemlji
snova, gde osim sebe nisu imali šta drugo da ponude. Sem, naravno,
dobrih ideja koje su pokupili usput, bežeći iz domovine.
Kameron i
ekipa su do ideje mogli doći i na bezbroj drugih načina. Osim u Srbiji,
roman je bio popularan i među mladim Hrvatima, Bosancima, Slovencima
ili Makedoncima, svima onima koji su takođe bežali od rata i nemaštine.
Neko je ideju mogao prodati ili čak, verovatnije, jednostavno
pokloniti, smatrajući da je reč o patriotskom činu. Jedino što nije
verovatno, ubeđen je Urošević, da je podudarnost oba dela slučajna!
Dokazivanje
svega ovoga ne bi trebalo da bude problem, roman živi, a još ima ljudi
koji pamte scenario načinjen tih davnih dana, tako da čak i vrhunsko
tehnološko pakovanje „Avatara" ne može da sakrije temelj na kome je
sačinjen.